Na našim područjima nekako je uvriježeno mišljenje da se rakija pije jako rashlađena “na eks” iz malih čaša “štamplica”. Kada lošu rakiju jako rashladimo, zamaskiramo sve njene nedostatke. Ljudi s ovih područja su nekada pili meku rakiju, koja nije toliko aromatična kao prepečenica i ima manji postotak alkohola. Ako bismo nju sipali u veću čašu, osjetili bismo neugodan miris. Upravo zato se ona služi u malim čašama.
Kvalitetna rakija se ne hladi, već se poslužuje, ovisno o starosti, na temperaturi, između 15 i 19 stupnjeva.
Osnovno i prvo pravilo jeste – rakija mora imati miris voća, pekmeza od voća. Mora se osjetiti miris ne jači od onog kako voćka prirodno miriše. Ukoliko je miris jači i podsjeća vas na gumene bombone, možete biti sigurni da su u rakiju dodane arome.
Drugi savjet je da, ukoliko pijete rakiju iz veće čaše, kao kada degustirate vino, čašu zavrtite. Tako ćete prepoznati da li je rakija stara – ostavit će “suze”, odnosno trag, jer su gušće. Važno je da klize odvojeno i paralelno, jer ako se spajaju – dodan je glicerin. Ukoliko rakija ima “vijenac” po rubu, to znači da je prejaka, jača od 50 gradi. Svaka rakija je bez boje, a jantarnu boju dobije nakon odležavanja u drvenoj bačvi. Ono što se nažalost često radi je dodavanje E150, koji daje boju karamele.
Prvi gutljaj rakije trebalo bi zadržati u ustima. Dopustite da se razlije, kako biste otkrili da li je kvalitetna ili ne, kao i da biste osjetili punoću njene arome. Ako se bilo šta od spomenutog ne uklapa, znajte da se desila greška tijekom procesa proizvodnje ili je rakija dorađena s namjerom. Obavezno dozvolite rakiji da bude u čaši u kontaktu s zrakom, kako bi došlo do blage oksidacije. To je posebno važno za rakije koje dugo odležavaju.